SSD ili HDD i koliko prostora vam treba

Ako birate između SSD-a i klasičnog hard diska, odgovor je kratak: sistem i programi idu na SSD, a hard disk dolazi u obzir samo kao dodatno mjesto za arhivu i rezervne kopije. Prelazak s hard diska na SSD je izmjena koju u svakodnevnom radu osjetite najjače — obično jače nego kad uzmete jaču oznaku procesora. Ostaje da objasnimo zašto, gdje je razlika između SATA i NVMe stvarna, i koliko vam gigabajta zaista treba.

Zašto SSD mijenja osjećaj brzine

Hard disk je mehanički uređaj: unutra se okreću ploče, a glava se fizički pomjera do mjesta gdje je podatak zapisan. Kad računar treba stotine malih datoteka odjednom — a upravo to radi pri svakom pokretanju Windowsa i otvaranju programa — glava skače s mjesta na mjesto i svako to putovanje košta vremena. SSD nema pokretnih dijelova i do podatka na bilo kojem mjestu dolazi praktično jednako brzo. Zato čekanje koje ste navikli tolerisati jednostavno nestane.

Razlika je najuočljivija tamo gdje se najviše i čeka:

• podizanje sistema, od pritiska na dugme do upotrebljive radne površine;
• otvaranje pretraživača, Office paketa i alata koje koristite svaki dan;
• instalacije, ažuriranja sistema i pretraga po datotekama;
• rad kad je otvoreno previše stvari odjednom, pa sistem koristi disk kao produžetak radne memorije.

Ta posljednja stavka povezuje disk i memoriju. Kad ponestane RAM-a, sistem dio sadržaja odlaže na disk i tu hard disk postane usko grlo cijelog računara. Zato SSD i dovoljno memorije idu zajedno; ako niste sigurni koliko vam memorije treba, pogledajte vodič koliko RAM-a treba laptopu. Vrijedi i obrnuto: ako je računar postao spor, a u njemu je hard disk, disk je prvi osumnjičeni — zamjena tada donese više od bilo kakvog čišćenja sistema.

SATA ili NVMe — gdje je razlika stvarna

SATA SSD koristi isto sučelje koje su koristili i hard diskovi. To sučelje je nastalo u vrijeme mehaničkih diskova i ima svoju gornju granicu, pa se ispod nje pristojni SATA modeli manje-više izjednače. NVMe SSD razgovara s računarom preko PCIe linija, istih onih kojima se povezuju grafičke kartice, i napravljen je da obrađuje više zahtjeva paralelno.

U praksi: skok s hard diska na bilo koji SSD primijetiće svako, odmah. Skok sa SATA SSD-a na NVMe primijetiće prije svega onaj ko svakodnevno pomjera velike datoteke — montaža videa, fotografija u RAW formatu, virtuelne mašine, veliki projekti. Za podizanje sistema i otvaranje programa razlika je manja nego što se očekuje, jer se taj posao svodi na mnogo sitnih nasumičnih pristupa, a ne na kontinuirano čitanje jednog velikog fajla.

Jedna zamjena teza često zbuni: M.2 nije isto što i NVMe. M.2 je samo oblik pločice koja se pričvrsti na matičnu ploču, a unutra može raditi i preko SATA i preko NVMe. Ako u specifikaciji piše samo „M.2 SSD”, to još ne govori o brzini — tražite riječ NVMe ili PCIe.

Kod novog uređaja uzmite NVMe jer je danas standard i ne plaća se posebno. Kod nadogradnje starijeg računara provjerite šta ploča podržava — SATA SSD je i dalje ogroman napredak u odnosu na hard disk. Modele i kapacitete pregledajte u kategoriji SSD diskovi.

Kada hard disk još uvijek ima smisla

Hard disk nije nestao, samo je promijenio ulogu. Za isti novac na njemu dobijete višestruko više prostora nego na SSD-u, i to je jedini, ali sasvim dovoljan razlog da ga i dalje kupujete. Ima smisla za:

• arhivu fotografija i videa koju ne otvarate svaki dan;
• rezervne kopije — kopija na drugom fizičkom disku je jedina koja vrijedi;
• stolni računar u kojem ima mjesta za dva diska, pa SSD nosi sistem, a hard disk skladištenje.

Ono što hard disk ne bi trebao biti jest disk na kojem živi Windows. Ako danas kupujete računar u kojem je sistem na hard disku, to nije ušteda nego problem koji ćete rješavati kasnije. Kod laptopa se pitanje često i ne postavlja: tanji modeli, kakvi su i oni u kategoriji ultraprenosivi, fizički nemaju ležište za 2,5-inčni disk, pa arhiva ide na vanjski disk ili u oblak. Dodajte i to da hard disk ne voli udarce dok radi — za disk koji putuje u torbi to je stvarna mana.

Koliko prostora vam treba

Prije brojeva, dva pravila. Sistem i osnovni programi potroše dio kapaciteta prije nego ste išta svoje spremili, pa deklarisani broj nikad nije ono što dobijete. I disk se ne puni do vrha — kad ostane vrlo malo slobodnog prostora, i sistem i sam SSD rade lošije.

256 GB

Donja granica koja se još može preporučiti, i to za jasno definisan način rada: sistem, Office, pretraživač i dokumenti, uz oblak ili vanjski disk za fotografije i video. Uobičajen izbor kod kancelarijskih i školskih mašina. Ako se na isti računar instalira nekoliko igara ili se drži arhiva snimaka, 256 GB postaje tijesno vrlo brzo.

512 GB

Razumna sredina i kapacitet koji preporučujemo kad neko nije siguran. Stane sistem, veći broj programa, pristojna količina fotografija i dokumenata, plus poneka igra. Doplata u odnosu na 256 GB obično je manja od nervoze oko brisanja stvari svaka dva mjeseca.

1 TB i više

Ima smisla ako igrate više naslova istovremeno, radite s videom, fotografišete u RAW formatu ili jednostavno ne želite razmišljati o prostoru narednih nekoliko godina. Kod stolnog računara često je pametnija kombinacija brzog SSD-a za sistem i velikog hard diska za skladištenje; takvu konfiguraciju možete složiti kroz sastavljanje računara po mjeri ili birajući dijelove u kategoriji komponente.

Šta zapravo pojede prostor

Kad neko kaže „ne znam kako mi se disk napunio”, odgovor je gotovo uvijek isti:

• operativni sistem s rezervom za ažuriranja — fiksni trošak koji vidite prvi dan;
• igre — pojedinačni naslovi su danas najveće stavke na disku, višestruko veće od svih uredskih programa zajedno;
• video — snimci telefonom u visokoj rezoluciji, a pogotovo materijal za montažu;
• fotografije u RAW formatu — jedna sesija zna zauzeti koliko i nekoliko programa;
• preuzimanja i ostaci — instalacijske datoteke i kopije prenesene sa starog računara;
• sinhronizacija oblaka — takvi alati po pravilu drže i lokalnu kopiju svega, osim ako uključite opciju da se datoteke preuzimaju tek po potrebi;
• datoteke za hibernaciju i virtuelnu memoriju — rastu s količinom ugrađenog RAM-a.

Ako vam je disk pun, prvo pogledajte ove stavke, a tek onda razmišljajte o većem.

Nadogradnja kasnije: šta je izvodljivo

Kod stolnih računara nadogradnja je gotovo uvijek moguća. Kod laptopa zavisi od modela: mnogi imaju jedan M.2 utor koji je već zauzet, pa nadogradnja znači zamjenu diska i prenos sistema, dok dio poslovnih i gaming modela ima drugi slobodan utor u koji se disk samo doda. Zato, ako razmišljate „uzeću sad 256 GB pa ću dokupiti kasnije”, provjerite prije kupovine ima li taj model slobodan utor. Ugradnja i prenos podataka mogu se riješiti kroz servis, a ako gledate uređaj iz druge ruke, provjerite i stanje postojećeg diska; o tome više u vodiču obnovljeni laptopi.

Redoslijed prioriteta pri kupovini je na kraju jednostavan: prvo SSD umjesto hard diska, pa dovoljno memorije, pa tek onda jači procesor. Ostatak izbora razrađen je u vodiču kako izabrati laptop.